Pero Vuković: srž problema leži u načinu na koji se tretira arhitekta

Kako vi kao arhitekt promišljate arhitekturu i prostor budućnosti te što bi se trebalo učiniti da bi se dogodile pozitivne promjene u prostoru? 

 

Na pitanje što bismo i kako trebali nemam odgovor, ali sam mišljenja da bi svatko trebao dati sve od sebe i da bi svatko trebao biti strastven oko posla koji radi. Naš je posao jako odgovoran jer ostavlja otisak u prostoru, u prirodi. Priroda je sve što nas okružuje, pa mi radimo novostvorenu prirodu.  Arhitektura mora biti društveno odgovorna jer se upisuje u prostor koji dijelimo svi.  

 

 

Gdje trenutno vidite najveći problem? 

 

Većina će vjerojatno reći da je najveći problem u administrativnom aparatu. Mislim da to je problem, ali je taj problem prisutan svugdje. Problem je isti i u Sloveniji, čak i u Švicarskoj. Primjerice, švicarski arhitekt Valerio Olgiati ne može dobiti četiri godine dozvolu za svoju kuću, a jedan je od najboljih arhitekata u svijetu.

Zaključujem kako to sigurno nije najveći problem.

 

Možda je najveći problem u srži na koji način se tretira arhitekta. Većina ljudi arhitekta smatra gotovo kao nužno zlo, kao nekog tko će im „riješiti papire“, a to je jedan od manjih dijelova posla kojim se arhitekt bavi. Ne postoji čak ni kultura međusobnog poštivanja arhitekata prema investitorima i investitora prema arhitektima. Već su to u startu suprotstavljene strane u puno slučajeva. Ispada kako je arhitekt kvazi umjetnik, koji nešto izvoljeva.

 

Po meni je najveći problem u tome što na projektu najčešće radi premalo ljudi i što nema dovoljne snage ljudstva i radnih sati na pojedinim projektima. Takav projekt često ostaje nedorečen, loš u detaljima, nedovoljno se investira u proces pripreme projekta. U konačnici taj premali broj ljudi radi na nečemu što je mnogo odgovornije. 

 

Ako vi ulažete 200-300 tis. eura ne smije vam bit puno dati 5 do 10% tog iznosa da vam netko napravi projekt baš kako treba. To tada više nije jedna osoba jer ona ne može popratiti sve. Arhitektura danas ovisi o jako velikom broju suradnika koje je sve potrebno uskladiti
da rezultat bude jedan usklađeni koncept. 

 

 

Kad bismo to sve digli na jedan nivo, tada bismo mogli pričati o konceptima. Na žalost mi u Hrvatskoj rijetko možemo pričati o konceptima te možemo pričati o manje ili više uspjelim pokušajima. 

 

Kad gledam oko sebe često primijetim kako su nove zgrade smještene jedne kraj drugih, bez nekog plana, parkova, zelenila, prostora za druženje, a i same građevine nisu interesantne. Što mislite zašto je to tako? 

 

Među ostalim, jer nedovoljno ljudi radi na projektima. Da su barem te stambene zgrade danas generičke i „pristojne“. I kultura stanovanja je isto tako upitna i pitanje je što mi imamo od nje. Malo sam prošetao s Krešom Damjanovićem po centru Zadra poslije predavanja i gledali smo Albinija, Ostrogovića, Vitića i ostale majstore moderne, a Krešin komentar je bio da je Bruno Milić napravio odličnu stvar jer je napravio poligon za nove kuće i one za to doba imaju jako utkan mediteranski duh, što je prekrasno.

Danas imamo hrpu kuća koje nemaju nikakvog duha.

 

Kao arhitekt uopće nemam problem da klijent želi maksimalno iskoristiti bruto površinu, jer je možda platio suludi iznos za zemljište i ima ekonomskog smisla da želi iskoristiti puni potencijal. To nije ništa osuđujuće ni loše, već je samo jedan u nizu izazova i ograničenja koja mogu formirati arhitekturu. Prostorni planovi su često suludi. Tu je možda najveći problem što danas najveća urbanistička tvrtka u Hrvatskoj ima ukupno 11 zaposlenih ljudi. Smatram kako bi na svakom prostornom planu moralo raditi minimalno 11 ljudi. A najčešće rade jedna ili dvije osobe.

 

Na nivou 5ha već je potreban angažman od minimalno 10 ljudi. Većina urbanističkih tvrtki koje rade čak i županijske planove sastoji se od jedne ili dvije osobe. Nemam ništa protiv tih ljudi, to su kolege, koji su super. Ali to je posao koji je izuzetno odgovoran, a tu je onda i sljedeći problem a to je da se prostorni planovi rade za vrlo mali novac. 

 

 

Tu se štedi i ne postoji kultura da se to cijeni i dok se to ne promijeni ne vidim nekakav boljitak. Ljudi koji rade na prostornim planovima i na urbanizmu, koji je puno puno važniji od arhitekture, oni moraju imati mogućnost, na neki način bi moralo biti privlačno baviti se urbanizmom, a kao danas da to nije privlačno i gotovo nitko ne želi raditi na urbanizmu. Urbanizam je važniji od arhitekture i urbanisti bi morali biti važniji od arhitekata. Kao na primjeru Brune Milića.

 

Tada više nije bitno jeli zgrada lijepa. Naime, bit će sigurno bolja jer će dobiti kontekst. Kad je dobar prostorni plan podloga projektiranju, onda arhitekt već u startu to usmjeri prema nečem boljem. Ako neka kuća nije lijepa, važno je da je dobra i/ili pametna na neke druge načine. Ljepota je subjektivna kategorija. 

 

Što mislite jesu li ljudi postali svjesni koje vrijednosti su im bitne u stanovanju? Mislite li da je potrebno da se uz arhitekte ipak stvori i jedna kritična masa ljudi koja će generirati nekakve promjene u tom smislu? 

 

Sto posto! Kritična masa se mora stvoriti da bi se nešto promijenilo, ali najteže je biti pionir u nečemu i najteže je napraviti prvu demonstraciju mogućnosti kojima će se objasniti što se može i kako se može. Politika je na žalost na negativan način involvirana u prostorno planiranje te se često prostorni planovi zbog nekakvih sitnih interesa znaju masakrirati.

 

Postoji i taj strah od građenja u visinu u Hrvatskoj. Bilo bi mnogo korisnije da se da ljudima da naprave tri kata zgrade više, pa da se ostavi jedan javno dostupan parter na kojem će se nešto napraviti. Ne vidim problem u tome da se sad dogodi nekakva gustoća i visina kao recimo u Beogradu, gdje su sve zgrade više za dva kata nego u Zagrebu, pa da dobijemo parter javnog prostora i zelenih površina. 

 

 

Najveći problem je problem odgovornosti, nitko ne želi biti odgovoran za nešto jer će izgubiti sljedeće izbore. Nitko ne želi revidirati broj zaposlenih u državnom aparatu jer će izgubiti sljedeće izbore. To je nekakvo učestalo razmišljanje. Nije poanta u izborima, već da se stvore neka nova, a možda i bolja radna mjesta. Čini mi se da se ipak kroz veću mogućnost putovanja, kroz internet i kroz medije jako podigla ljestvica vizualne kulture u Hrvatskoj. Više nije bitno da je nešto novo i da ima zlatne slavine da bi bilo luksuzno već se počinje shvaćati da je bitno ono što je suštinski dobro i što daje kvalitetu življenja. 

 

Kako prepoznajete kvalitetnog investitora? 

 

Nama uglavnom ljudi pristižu na preporuku i recimo da je taj neki prvi filter već napravljen. Prvih smo nekoliko godina prihvaćali sve poslove, a sad već imamo nekakav kritični portfolio radova. Čini mi se da nam dolaze ljudi koji stvarno vjeruju i vide da arhitektura čini razliku. Prema onom što napravimo smo jako jako odgovorni. U počecima su nas „odgajali“ investitori koji su bili jako oprezni s novcem i takav način rada je ostao jako utkan u naše poslovanje. Danas, koliko god investitor bio u mogućnosti nešto platiti nastojimo optimizirati nepotrebne troškove. Kao što je komunikacija temelj svake kvalitetne veze tako je i u ovom slučaju bitno imati komunikaciju sa svim suradnicima.

 

Kad s klijentom imaš takav odnos, onda možete otvoreno razgovarati i stvarati projekt i baš zato su naši projekti tako heterogeni. Mi smo medijator koji modelira i upravlja projektom.  

 

 

Znači posjedujete medijatorske vještine? 

 

To je jako bitna vještina arhitekta u 21. stoljeću i upisao sam arhitekturu baš zbog toga.
Arhitekturu sam upisao zato što je potrebno znati po malo o svemu, a onda je dalje znanje toliko dostupno da možeš zaroniti dublje u određenu temu.

 

Koliko sam naučio iz stručne literature barem toliko i još više sam naučio iz iskustva svojih klijenata. Super je kad si arhitekt što učiš stvarno svaki dan i obogaćuješ se za neko novo iskustvo. 

 

Što vi mislite jesu li se arhitekti malo previše povukli u neko svoje mini okruženje bez nekih jačih utjecaja na prostor oko nas? 

 

Ne mogu ništa reći o kolegama. No, mogu “zamjeriti” što postoji taj neka čudna kontradikcija da smo svi međusobno jako dobri, a nikad ne nastupamo zajedno. Liječnici se drže zajedno, pravnici slično, ugostitelji slično. Trebali bismo zajedno dizati kvalitetu, a klijent će otići onome tko mu je zanimljiviji, ili koji će pozivnim natječajem pogoditi njegovu viziju, ili s kim stvori bolje razumijevanje. Svi smo različiti, kao što su i svi klijenti različiti.

 

Umjesto toga često dobivam pitanje kako smo došli do klijenata, a mi ne dolazimo do klijenata već klijenti dolaze do nas. Mi se trebamo fokusirati na sebe a ne na klijente. Mi trebamo dizati kvalitetu, a da bismo dizali kvalitetu moramo međusobno surađivati. U Hrvatskoj nema dovoljno ureda primjerene veličine za ozbiljne projekte. Zašto ne bi na projektu bilo 3,5 ili 8 arhitektonskih ureda koji rade zajedno? U modnom svijetu najbolje prolaze kolaboracije. Moda se isto bavi „opredmećivanjem“ ideja. 

 

 

Kad se pojavi veliki projekt vrlo je malo ureda u Hrvatskoj koji mogu sami napraviti taj posao. A onda tih 4-5 postojećih ureda radi sve velike projekte i na kraju oni suštinski izgledaju jednako. Općenito mislim da ima puno previše malih ureda koje su oformili arhitekti po završetku faksa. Ja sam to isto napravio i to je najveća greška. To je najteži put i neodgovoran put. Smatram da bi obvezno stažiranje od barem 5 godina trebalo uvesti prije nego što se krene otvoriti vlastiti ured. Arhitektura je odgovorna disciplina.   

 

Idete li vi prema vašim kolegama s prijedlozima za suradnju?  

 

U razgovorima da, a konkretno smo imali svega nekoliko slučajeva. Uvijek postoji ta zatvorenost unutar struke i malo se osjećaš kao čudak ako ideš pitati. Na tri trenutna projekta surađujemo s kolegama. Na dva s dizajnerima interijera, a na na trećem s arhitektima. Svi su stranci, pa je suradnja izuzetno prirodna i ugodna. 

 

Vaš ured ima 22 ljudi. Što je po vama ključ uspjeha i zbog čega je velika fluktuacija ljudi u uredima slične veličine kao što je vaš? 

 

To je prvenstveno posljedica međuljudskih odnosa i poslovne kulture koja često u velikim uredima ne postoji. Uvijek je bilo „normalno“ da arhitekt nikad ne spava i da je vječno predan poslu. No tu je u pitanju vještina planiranja jer ako tvoji zaposlenici nikad ne spavaju očito posao nije dobro organiziran. Ili nedostaje brojčano ljudi. 

 

 

Čovjek mora imati svoj život kako bi bio kvalitetniji arhitekt. Mi smo mladi ured i nikad nismo krenuli u tom smjeru izrabljivanja, već stavljamo pošten i međusobno uvažavajući odnos na prvo mjesto. Svi smo suradnici. Jednako je važna ranije spomenuta komunikacija, kao temelj svakog odnosa.

 

Pokušavam naš ured usporediti sa IT industrijom i po tome nekad organiziram svoju poslovnu praksu. Kod nas je takva klima da se svi jako puno druže i izvan ureda, generacijski su blizu i postoji to uvažavanje i međusobna želja da se pomogne.