gradimozadar.hr   gradimozadar.hr   gradimozadar.hr  gradimozadar.hr 
Dan otvorenih vrata MAS-a i izložba modeliranje svjetlom

U petak, 16. kolovoza 2019. ulaz u Muzej antičkog stakla je besplatan, a ujedno će se otvoriti izložba „Modeliranje svjetlom“ Petra Dolića

Muzej antičkog stakla u Zadru već punih 9 godina promiče staklo kao umjetnički medij kroz brojne izložbe, koje prezentiraju umjetnost oblikovanja stakla od antičke arheologije do suvremene umjetnosti. Na tom iznimno plodnom putu kroz muzejsku radionicu za obradu stakla prošao je zavidan broj eminentnih umjetnika, koji su svoj rad, osim na izložbama, prezentirali na radionicama i demonstracijama svog rada.

 

dan_otvorenih_vrata Dan otvorenih vrata MAS-a i izložba modeliranje svjetlom

 

Vizija Muzeja je osim predstavljanja umjetnika, predstaviti i razne tehnike te različite pristupe staklu kao umjetničkom mediju. Do sada su na izložbama i radionicama predstavljene tehnike puhanja, lijevanja stakla, rada na plameniku, oslikavanje stakla, tehnika staklene fuzije, vitraj, tiffany tehnika. U tom svjetlu planirana izložba „Modeliranje svjetlom“ akademskog kipara Petra Dolića donosi sasvim novu tehniku u umjetničkoj obradi stakla, koja do sada nije cjelovito prezentirana, a to je brušenje stakla, hladna obrada stakla s pravim kiparskim pristupom.

 

Petar Dolić kiparskim tehnikama obrađuje ohlađenu staklenu masu, klešući i brušeći apstraktne forme uglavnom nadahnute prirodnim oblicima. U Muzeju antičkog stakla u Zadru Petar Dolić će predstaviti svoj novi, do sada neizlagani ciklus portreta likovnih umjetnika, odnosno portreta likovnih umjetnika i njihovih djela sažetih u jednu cjelinu. Kako je sam kipar naglasio, staklo kao materijal omogućava mu novi pristup portretiranju, odnosno uz kiparski jezik pojavljuje se slikarski prostor igre svijetla i sjene koji se prožima kroz cijeli ciklus radova. Likovi ili fizionomije se mijenjaju, a djela umjetnika ponekad su najbolji portreti njih samih. Uz ovaj ciklus, Petar Dolić se u Muzeju antičkog stakla u Zadru predstavlja s 3 nova rada, staklene skulpture prezentirane u instalacijama pod nazivom: Potopljeni antički grad, Zadar prije Zadra i Atlantida.

 

Petar_Doli_izloba Dan otvorenih vrata MAS-a i izložba modeliranje svjetlom

 

Zvonko MAKOVIĆ o kiparu Petru Doliću

 

Prošlo je ravno dvadeset godina otkako je Petar Dolić završio studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Može se slobodno reći da u to vrijeme spada i njegovo ozbiljno pojavljivanje na umjetničkoj sceni, da počinje izlagati, da ga se zamjećuje kao iznimno nadarenoga u nadolazećoj generaciji kipara. Njegova je aktivnost svestrana, od skulptura u raznim materijalima, do akvarela. Dobiva nagrade na natječajima i izvodi skulpture u javnome prostoru, a na čestim samostalnim i skupnim izložbama pokazuje širok spektar jasno prepoznatljivoga kiparskog umijeća.

 

Kamen je najčešći materijal u kome demonstrira umjetničku osobnost. Radi apstraktne volumene koji oblikom, ali i obradom površine upućuju na zaustavljeni pokret, silnu energiju koja teži osvajanju prostora, iako su volumeni kompaktni, zatvoreni. Naznake pokreta osjećaju se iz dubine kipa, a oblik je u blagom otklonu od ravnoteže. Tu osobinu pospješuje i obrada površine na kojoj su vidljivi grubi udarci dlijeta. Kontrasti osvijetljenih i blago zatamnjenih istaka i udubina idu u prilog takvoj fiktivnoj gipkosti oblika.

 

U Dolićevoj se formaciji jasno prepoznaje tradicija moderne hrvatske skulpture, točnije one koju su stvarali protagonisti druge polovice prošloga stoljeća. To i nije neobično, budući se Petar Dolić školovao kod jednog od velikih kipara toga razdoblja Šime Vulasa, no ima ovdje i drugih tragova, možda Branka Ružića, ali i generacije koja se ovdje javila dvadesetak godina prije Dolića, a to bi mogli biti Kuzma Kovačić i Slavomir Drinković. U tom nabrajanju referencija moglo bi se spomenuti i njegove instalacije koje redefiniraju prostor u kojemu su smještene, tako ambijent Zefir (2007.) koji ima daleke reminiscencije na slične intervencije u prostoru kakve je šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća radio Miroslav Šutej.

 

Niije osobito zahvalno u definiranju individualnoga jezika nekog umjetnika isticati moguće tragove prethodnika, tim više što se u Dolićevu slučaju radi o izrazito snažnoj osobnosti. Konačno, upravo njegova svestranost, izleti u različita područja umjetničkoga izražavanja, od akvarela do reljefa, od skulptura do instalacija govori da bi bilo pogrešno tražiti jedan izvor s kojega je kipar Dolić crpio svoj izraz.

 

Spominjanje svih navedenih  imena nipošto ne znači isticanje direktnih utjecaja koje bi prethodnici mogli ostaviti na mladoga umjetnika koji se tek javlja na sceni. Namjera mi je prije svega da upozorim na širinu referentnoga kruga u kome se ovaj kipar formirao, a u taj krug ulaze ne samo srodnosti i nagnuća, nego podjednako i otkloni od umjetnosti spomenutih prethodnika.

 

Kada je prije petnaest godina započeo raditi skulpture u staklu, otkrio je potpuno nov odnos ne samo prema materijalu, nego i srž same forme. Dolić je staklo uzeo u obradu na drugačiji način nego njegovi veliki prethodnici, od Goldonija do Kuzme Kovačića. On je staklo tretirao kao kamen, bolje reći mramor i obrađivao ga brušenjem, skidanjem slojeva s površine sirovoga grumena, a ne ljevanjem.

 

Dolić je birao staklo iz kontingenata otpadnoga, upotrijebljenoga materijala i shvaćao izabrani komad stakla kao da je komad kamena. Naravno da novi materijal, zbog svoje specifične prirode, nameće izmijenjeni postupak obrade i da se neće klesanjem, udaranjem čekićem i dlijetom odstranjivati suvišne dijelove, nego samo brušenjem. Postupak obrade je stoga spor, a rezultat se otkriva procesom rada kada se ukazuju osobine materijala skrivene duboko u unutrašnjosti izabranoga oblika.

 

Sitne nepravilnosti u strukturi stakla mogu biti dobrim poticajem da ih se istakne i na taj način volumenu, budućemu kipu, dade izgled na koji se ponekad nije računalo. Petar Dolić svoj rad na skulpturi u staklu naziva modeliranje svjetlom , a to je savršeno precizno definiran i postupak rada, kao i samo djelo nastalo u tome procesu. Takvo shvaćanje procesa rada znači da je kipar neprestano svjestan prirode materijala, svih njegovih mogućnosti. Postoje brojna Dolićeva djela nastala u kamenu koja su oblikom slična onima iz stakla. To se moglo dobro vidjeti na izložbi Voda, kamen i poneki list održanoj u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju (2013.) gdje su kamene i staklene skulpture izložene jedna uz drugu.

 

I u jednima i u drugima namjera je istaknuti zapretenu energiju i pokret koji se iz unutrašnjosti nastoje osloboditi u prostoru. To se otkriva iz lakih torzija volumena, u pomacima iz ravnoteže i tako pokazane skulpture činile su svojevrsni antitečki par u kome su različiti materijali bili glavno razlikovno sredstvo. Međutim, u djelima iz stakla oblikovne karakteristike koje označavaju zaustavljeni pokret i energiju postaju sekundarne, budući je njihov glavni sadržaj zgusnuto, u staklu materijalizirano svjetlo.

 

Ako svoj kreativni postupak kipar vidi kao modeliranje svjetlom, tada promatrač treba pozornost maksimalno usredotočiti na efekte koji nastaju kada je djelo izloženo, nakon posljednjih zaglađivanja i cizeliranja staklene površine. Osim što su pokazivala svoje volumene, osobine materijala i tehniku obrade, ta djela nisu imala nikakvu drugu značenjsku nadgradnju. Jednostavno rečeno bile su to apstraktne skulpture. Posljednjih godina Dolić istim postupkom stvara brojna djela nazivajući ih vrlo često konkretnim imenima, kao Miroslav Šutej, Edvard Munch, Ljubo, Ljubo Ivančić, pa zatim Ljubo Ivančić na kiši, Bakić, Brancusi, Branko Ružić, Barbara Hepworth, Đuro Seder itd, itd.  Pogleda li se pažljivije, nije teško uočiti da je najčešće riječ o portretima umjetnika, ali ne nužno.

 

Jednom će tako Dolić prikazati stiliziranu glavu široko otvorenih usta i nazvati je Edvard Munch, što je direktna aluzija na najslavniju sliku toga umjetnika, Krik, baš kao što će uz kipara Vojina Bakića vezati seriju njegovih poznatih djela Svjetlosni oblici. Brojne su skulpture koje se referiraju na Ljubu Ivančića, pa u Dolićevim djelima prepoznajemo neke od najslavnijih autoportreta toga slikara, ali podjednako tako i drugih slika (Kiša,Čempresi) karakterističnih u slikarevu opusu.

 

Ulazeći u djelo, točnije u jezik drugog umjetnika kako bi kroz njega prikazao i njegov fizički lik, Dolić demonstrira čitav niz novih jezičkih mogućnosti. On će, citirajući fragmente drugoga, širiti vlastito izražajno polje. Konkretno, prikazujući Ljubu Ivančića i pozivajući se na njegovu sliku Kiša i neke autoportrete rađene jakim pastoznim namazima u duhu enformela, Petar Dolić dijelove svojih skulptura prekriva takvim ivančićevskim znakovima. To ćemo naći i na skulpturi Đuro Seder, portretu toga slikara koji nije samo portret, nego prikaz nekoliko Sederovih autoportreta. Itd, itd...

 

.Na taj se način ugrađuje tekstura drugoga u teksturu kojom je Dolić prekrivao volumene svojih staklenih skulptura. To, nadalje, znači da je on u proces, koji je nazvao modeliranje svjetlom, unio osobine preuzete iz izražajnoga spektra drugih umjetnika. Svoje je kipove obogatio brojnim citatima koji imaju za cilj da promatrača približe liku i djelu umjetnika kojega prikazuje, bilo kao portret, bilo preko njegova karakterističnoga djela koji mu otkriva identitet.

 

Ako su raniji radovi Petra Dolića bili mahom apstraktni, tek ponekad s prisutnim asocijacima i aluzijama na predmetni svijet, serija novih radova vrlo je direktna u detektiranju narativnih sadržaja. Kipar se okrenuo konkretnom figurativnom inventaru, prikazivanju mahom portreta umjetnika ili modificiranju njihovih karakterističnih djela. Ono što treba istaknuti, to je protežnost ikonografskoga područja: Dolić je zatvorio svoj interesni krug, on se okrenuo svojem temeljnom području, umjetnosti i kreće se isključivo u svijetu umjetnosti i umjetnika.

 

Virtuoznost koju je pokazao obrađujući materijal, a to je modeliranje svjetlom, potvrdila je sada nadasve širok dijapazon izražajnih mogućnosti, njegovo slobodno posezanje u jezik drugoga i uspješnu transplantaciju takvih posuđenica u vlastiti izražajni inventar. Kao zasebnu cjelinu ove izložbe, točnije kao neki njezin triptih, treba vidjeti instalacije posvećene gradu Zadru. To su skupine samostojećih figura razmještenih na vodoravnoj površini koje već svojim nazivima upućuju na razaračku i obnoviteljsku sudbinu Zadra. Potopljeni antički gradZadar prije Zadra i Atlantida. Gledajući svaki element cjeline posebno, on više upućuje na ona ranija apstraktna i asocijativna Dolićeva djela.

 

Međutim, pojedinačno su to tek gradivni elementi složenih narativnih sklopova, pa ih stoga i treba promatrati kao zatvorene cjeline, svaku ponaosob. Upravo takvim uključivanjem priče u sadržaj djela, ove su tri instalicije i bliske većinskome dijelu izložbe. U dvadeset godina izlagačke prakse, nova Dolićeva izložba staklenih skulptura čini mi se ne samo najambicioznijom, nego i najartikuliranijom u postavljanju i rješavanju problema koje je zacrtao na samim počecima, a tijekom godina ih istraživao i otkrivao sve mogućnosti koje mu pružaju.

 

Publisher:
gradimozadar.hr