tr?id=1052675661447439&ev=PageView&noscript=1 Arhitekt, Ivo Radić
1 Arhitekt, Ivo Radić
arhitekt

Ivo Radić(1930.-2006.)
Život i djelo splitskog arhitekta Ive Radića iz perspektive Nikole Popića
AUTOR: Izv. prof. art. Nikola Popić, dipl. ing. arh.
Foto: Dora Popić, Urbanistički zavod Dalmacije,Nikola Popić, gradimozadar.hr
arhitekt
Ivo Radić(1930.-2006.)
AUTOR: Izv. prof. art. Nikola Popić, dipl. ing. arh.
Foto: Dora Popić, Urbanistički zavod Dalmacije,Nikola Popić, gradimozadar.hr
1 Arhitekt, Ivo Radić
Moj interes za arhitekturom Ive Radića započinje zapažanjem njegove stambene zgrade u Solinskoj ulici, jedne male, vrlo fine kuće briljantnih proporcija, sjajno izbalansiranih volumena, izvanrednih odnosa prema tlu i nebu. Jednim svojim dijelom kuća pokriva zabat susjedne kuće, što je očito od početka bila arhitektova namjera, a usporediva je s djelima kroz povijest arhitekture u kojima su izmaknuta pročelja u odnosu na tlocrt. Zanimljivost ove kuće su i naknadno postavljene klizne grilje i to na zahtjev stanara. Ovaj propust tada mladog arhitekta otvorio mu je temu koja će pratiti ostatak njegovog radnog vijeka. To ga je dovelo do nenadmašenog detalja zaštite od sunca koja će njegove kuće učiniti prepoznatljivima. Drugo njegovo djelo koje sam zapazio su tri nebodera u Spinutu, briljantan rad koji je on smatrao svojim najboljim djelom. Njegove sam realizacije smatrao izuzetno kvalitetnim pa sam se pitao tko ih je radio i tako doznao da ih je radio neki Ivo Radić. Ispostavilo se da se znalo tko ih je radio, ali ne i kako taj čovjek izgleda. Nije mu bilo bitno predstavljanje javnosti jer je imao brojne druge interese.
3 Arhitekt, Ivo Radić
Mali stambenjak u Solinskoj 1960-ih god.
Upoznao sam ga u Urbanističkom zavodu Dalmacije i kada smo prvi puta pričali o arhitekturi, nije bilo ničega oko čega se nismo slagali. Slučajno sam se zatekao u Urbanističkom zavodu na zadnji dan njegova radnog staža. Stavili su ga s ostalima u neku sobu za čekanje mirovine, nisu mu dozvolili da nastavi s radom. Taj je dan bio jako potišten kada se je opraštao od ostalih kolega  šetajući od sobe do sobe. Rekao mi je kasnije da je upravo tada bio najbolji za raditi na području arhitekture a oni su ga potirali u penziju. Naši susreti su se nastavljali, obično bi se on javio meni ako se već ne bismo slučajno sreli jer smo živjeli relativno blizu. Nazvao bi me telefonom kojeg je koristio samo kada mu je trebao. Rekao je: ajde da te malo izvadim iz svakodnevice. Našli bi se na Pjaci u Splitu u kavani Central. On je birao tu južnu stranu Pjace zato što tamo nikoga nije poznavao, želio je biti sam, da mu nitko ne smeta. I počeli bi višesatni razgovori o arhitekturi, otkrivao mi je svoje tajne koje koji put i nisu imale veze s arhitekturom.
Ivo Radić mi je ostavio svoju dokumentaciju koja se sada, prema njegovoj želji, nalazi u Muzeju hrvatske arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Prva misao kada sam dobio u ruke njegovu dokumentaciju bila je: to je moje blago, sad ću to godinama čuvati, proučavati. Onda sam se u sljedećoj sekundi zasramio te pomisli jer je to, naravno, opće dobro koje treba dijeliti. Svoja predavanja o njemu dijelim svima koga zanimaju. Unatoč višegodišnjem iskustvu predavanja na fakultetu, bio sam izuzetno uzbuđen kad sam održavao predavanje o Ivi Radiću u Društvu arhitekata u Splitu. Dužan sam mu još napisati monografiju zajedno s Dubravkom Kisić, kustosicom Muzeja hrvatske arhitekture. Imamo ideju kako to napraviti, ali na žalost nemam toliko vremena kako bi se mogao u potpunosti tome posvetiti.

0 Arhitekt, Ivo Radić
Papandopulova 1970-ih god.
Život Ive Radića
Govorio je: Grabio sam život kaciolom. On je bio silno zanimljiv čovjek, ne samo zato što je radio na području arhitekture na način kao da ide najljepšoj ljubavnici, nego je govorio da treba i drugamo stići, a to drugamo bile su kocka, žene, lov a osobito ribolov. Bio je jako uspješan u svim tim područjima.
Imao je neobične navike, bio je drugo dijete iz bogate građanske obitelji. Zna se što u Dalmaciji znači biti drugo dijete, sin nakon kćeri. Njegov je otac, s još dva brata, otišao iz Pučišća na Braču u Boliviju i radio u rudnicima. Imali su sreće i obogatili se. Otac mu se nakon bolesti vraća u Split gdje živi od iznajmljivanja stanova.
Njegova majka, dominantna osoba koja ga je vodila, ali i kočila u životu, upućuje ga nakon završene tehničke škole u Urbanistički zavod Dalmacije, gdje ga zapaža Jerko Marasović i šalje na fakultet. Upisao se kao izvanredni student na Arhitektonski fakultet u Zagrebu, a profesor Neven Šegvić mu je pomogao pri upisu i bio mentor njegovog diplomskog rada.
Radio je u Urbanističkom zavodu Dalmacije, u sobi u prizemlju zgrade Urbanističkog zavoda prema atriju. Sve je bacao na pod, nije htio da mu se dira stol. Gasio je cigarete na podu, a rub stola mu je bio nagoren od cigareta koje je tamo oslanjao. Nije koristio pepeljaru.
Volio je jako puno skicirati, skice je uglavnom bacao, samo jedan dio je sačuvao. Zahvaljujući tome, danas možemo pratiti razvoj njegove ideje pri projektiranju. Spinutske nebodere je smatrao svojim najboljim radom i točno se sjećam skice koja mu je otvorila put prema tim neboderima. Uvijek je govorio da nije bilo nebodera koje je radio u Solinskoj ulici nikad ne bi bilo ni nebodera u Spinutu.

4 Arhitekt, Ivo Radić
Stambenjak na Zapadnoj obali, 1960-ih god. na kojem prvi put primjenjuje okretne grile
Zanimljivost dobivanja prvog značajnog natječaja
Postoji i zanimljivost prilikom odabira prvonagrađenog rada na natječaju za projekt nebodera u Spinutu. Predsjednik žirija bio je general Janko Bobetko (koji je i šezdesetih godina u Splitu bio u vrhu vojske). Zanimljivo je da je jedan od natjecatelja bio Ivo Vitić, također vrhunski hrvatski arhitekt, koji je za natječaj poslao šest varijanti svoga rada. Bobetko je natječaj razriješio rekavši: ako se on nije mogao odlučiti, kako ćemo mi, maknite to sve sa stola. Tako je mladi arhitekt Ivo Radić pobijedio i dobio priliku da realizira svoj najbolji projekt.
Može se reći da je bila prava avantura šezdesetih godina ići raditi fasadu na neboderima koja je zapravo ventilirana fasada, micanjem fasadne azbestcementne obloge od konstruktivnog vanjskog zida. Tada je bio veliki problem pronaći toliko vijaka u Splitu za montiranje fasade, ali se ipak sve uspjelo riješiti. Njegova ideja bila je da dobije lamelu s lođama usmjerenim s jedne strane prema Marjanu i Kaštelanskom zaljevu, a s druge strane prema Mosoru, a sada prema Muzeju arhitekture jer su se u međuvremenu na toj strani izvele kuće Frane Gotovca, Ante Šatare, a dijelom je vidljiv i Magašev stadion. Sljedeći problem bio je pokrivanje otvora na preostalim pročeljima, s njegovim specifičnim kliznim griljama. On je to radio na način da je izbacivao čeličnu konstrukciju po kojoj klize grilje izvan razine fasade, kako je govorio, želio je lišu fasadu po kojoj kiša nesmetano curi. Nije želio crtati konstrukciju na fasadi jer se onda voda zadržava pa su potrebni limeni opšavi, a ako ih nema, onda zbog zadržavanja vode na horizontalnoj plohi fasada na tim mjestima pocrni i voda može prodrijeti u kuću. Ivo Radić je to vrlo elegantno riješio. Želio je postići mekanu sjenu pa je drvene lamele grilja postavljao preko čeličnih okvira a ne između okvira.

5 Arhitekt, Ivo Radić
Neboderi u Spinutu
Zgrada u Papandopulovoj ulici
Arhitektonska kritika njegovim najboljim radom smatra sklop u Papandopulovoj ulici, u Splitu 3, izvrstan rad kojeg obilježava prepoznatljiva fasada s grilama koje se okreću oko horizontalne osovine. Tu fasadu prvi je put napravio šezdesetih godina na zgradi kraj kuće Ćorak i hotela Marjan, na Zapadnoj obali u Splitu. U svojem daljnjem radu Ivo Radić brusi taj detalj kako se pojavljuju novi materijali, te se na kraju događa realizacija u Papandopulovoj ulici, gdje zgrade dobivaju dinamično pročelje koje se mijenja kako stanari požele postaviti grilje u jedan od tri moguća položaja, potpuno otvoren, malo zatvoren ili potpuno zatvoren. Još ga je kao studenta zanimala lođa kao  mediteranski arhitektonski element koji je u našem podneblju jako važan. Lođa štiti prostor iza nje od sunca, ali na njoj se ne može boraviti ako nema zaštite od sunca, a on je to nenadmašno riješio, po čemu su njegove kuće prepoznatljive.
Od nekih sam arhitekata čuo kako govore da su mu sve kuće iste, no naravno da nisu iste i to je površna misao, samo se ponavlja taj jedan oblikovni element. Kuće se razlikuju jer izrastaju iz posebnosti situacije u kojoj se nalaze. Bio je to doista sjajan arhitekt.
Jako je cijenio svoje kolege, osobito one starije poput Lovre Perkovića ili Frane Gotovca s kojim je bio prijatelj. Nije dozvoljavao da se govori protiv njih. Pričao mi je kako je do grilja koje se pokreću po horizontalnoj osnovi došao baš preko djela Lovre Perkovića, koji je mnoge stvari prvi radio u Splitu. Lovre Perković je kraj Pazara radio stambenu zgradu sa staklenim pročeljem, lođom ispred koje je konzolno postavljena i griljama koje se klizno horizontalno mogu pokretati i u najboljem slučaju, kad su otvorene još uvijek pokrivaju 50 % lođe i time smanjuju pogled iz stana.
A ja sam pomislio da ih je bilo okretati po horizontalnoj osovini objasnio mi je nastanak te tako značajne ideje. Uvijek je svoje radove objašnjavao krajnje jednostavno, bez ikakvog filozofiranja.

7 Arhitekt, Ivo Radić
Papandopulova, danas
Anegdote iz života Ive Radića
Postoji bezbroj anegdota o njemu i njegovu načinu života. Kako je uvijek govorio da poslije arhitekture treba i drugamo stići, tako je recimo imao razvijen specifičan način lovljenja ribe. On je išao na to da ribi potpuno ubije mentalni sustav, znači da je u more bacao i bacao hranu za ribu. Tako je mjesecima hranio jednog lubina na Vruji, njegovoj omiljenoj pošti, koji bi mu nakon nekog vremena samo isplivao prilikom hranjenja, ali ga nije imao srca upecati. Jednog je dana kao i inače bacao hranu, ali lubina više nije bilo, netko drugi nije znao za uspostavljeni odnos lubina i Ive Radića.
Poznato je, da kad je jako puno zarađivao na kocki, da ga nije bilo briga za išta drugo, pa tako ne bi baš uredno dolazio ni na posao niti bi se, da ne izgubi sreću, presvlačio. Zbog toga je direktor ili sekretar partije koji je u tom vremenu bio vrlo važna osoba odlučio da će mu oduzeti određeni postotak od plaće. Tako je par mjeseci dobivao umanjenu plaću, ali se zbog toga nije žalio. Jednog dana direktor je stao na ulazna vrata i rekao: Ivo pa zar ti ne vidiš da ti oduzimamo od plaće. Na to je Radić rekao: nisam primijetio i otišao dalje. Njegova kuća u Pučišćima na Braču, rasla je zavisno o tome koliko je dobivao na kocki. Sudeći po projektu, imao je ideju za izgradnju puno manje kuće, no kako je baš tada uspješno zarađivao kockanjem, kuća je narasla znatno više od onoga što je na početku zamislio. Zanimljivost te kuće jest njena veza s dubrovačkim renesansnim ljetnikovcima, lođa kao prostor u koji se ulazi i u kojem se boravi. Kad mu je Pučiški vikendaš Tonči Vrdoljak jednom rekao: lipa ti je kuća, on je odgovorio: nije lipa nego je pametna.
Kako je često kockao, uhićen je za vrijeme jedne racije i odveden u zatvor na Bilicama koji je sam projektirao. Kad je upravitelj zatvora, s kojim je pri projektiranju surađivao, vidio tko mu je već dva dana u zatvoru, pustio ga je doma.

6 Arhitekt, Ivo Radić
Cankareva, 1990-ih god.
Lođa
On ulazi u lođu svoje kuće u Pučišćima, slično kao Zadarski arhitekt Nikola Bašić u stambenim zgradama na Bilom brigu, to rade neovisno jedan od drugog, a zanimljivo je da se uopće nisu poznavali. Taj ulazak u lođu, boravak u lođi, važnost lođe kao jednog zasebnog finog prostora bila je tema koja ga je zanimala još kao studenta. Lođa na njegovoj kući bila je okrenuta prema sjeverozapadu, prema Pučišćima. Tamo bi satima sjedio i gledao kako se mijenjaju sjene tijekom dana. Pučišćani su znali da ako se vidi žar cigarete, a pušio je enormne količine cigareta, da je Ivica, kako su ga oni zvali, tamo. Iako je visinska razlika između poda lođe i terena bila oko 6 metara, nije htio staviti ogradu jer je smatrao kako god da je stavi ona će smetati pogledu.
Postignuća
Za vrijeme radnog iskustva nije dobio niti jednu godišnju strukovnu nagradu. Dvije godine prije mirovine, 1988., dobio je nagradu Viktor Kovačić za životno djelo od Udruge hrvatskih arhitekata. Nakon odlaska u mirovinu dobio je još dvije nagrade, državnu nagradu Ministarstva kulture Vladimir Nazor za životno djelo u području arhitekture, koja mu je dodjeljena 1995. godine i nagradu grada Splita 2005. godine. Za posljednju nagradu trebalo ga je moliti da donese potrebne podatke kako bi ga Društvo arhitekata moglo predložiti. Bio je već zaboravljen. Danas, vrijeme, taj strašni sudac i umjetnici napravili su odabir. Djelo Ive Radića spada među ona u kojima umjetnici koji su ih stvorili nisu zaboravili bitno. Njegove kuće ostat će vječno mlade.

Poruka mladima: Idite razgovarati sa svima koji su vam zanimljivi i od kojih možete nešto naučiti. Bit će vam žao ako to ne napravite.