gradimozadar.hr   gradimozadar.hr   gradimozadar.hr  gradimozadar.hr 

Kolumne&Razgovori

Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine

Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine

Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine


filip-babic Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine
Filip Babić
Kolumna

25. 04. 2019.
kuca2 Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine
 FOTO by Babić d.o.o.

Grijanje povijesnih građevina ponajprije ovisi o činjenici je li objekt u izvornom stanju ili je riječ o obnovi, kao i koja je namjena objekta. Obnovljeni se objekti, poput Kneževe palače prilikom restauracije, ukoliko je to moguće, oslanjaju na moderna rješenja toplinske izolacije zidova, otvora i međukatnih konstrukcija.


Fotogalerija

Sama namjena objekta obnovom poprima nove aspekte, a tom prilikom dobiva i više rasvjetnih tijela, koriste se i različita tehnička pomagala (ozvučenje, pojačala, scenski efekti i sl.), koja energetsku bilancu pomiču prema „toplome“.

Kad se sve navedeno uzme u obzir i pridoda broj ljudi koji posjećuju objekt te njihov razlog dolaska (koncerti, vjenčanja, priredbe i sl.) dolazi se do potpuno novog izračuna potrebne energije za grijanje u zimsko doba i hlađenje ljeti.

 

U takvim građevinama popunjenost prostora oscilira, zbog čega je bitno da se u situacijama kada nema korisnika grijanje može smanjiti, a u slučaju potrebe vrlo brzo zagrijati prostor. Kada se pridoda i potreba za hlađenjem istih prostorija, onda se rješnje uglavnom pronalazi u sistemima koji ispuhuju topao ili hladan zrak.

Obično su to dizalice topline koje griju ili hlade vodu koja cirkulira u sistemu ventilokonvektora ili VRV sistemi na plin.
Sama predaja toplog ili hladnog zraka je ista i vrši se putem uređaja koji se sastoje od izmjenjivača kroz koji prolazi medij (voda ili plin) i ventilatora koji puše preko toga ispuhujući u prostor topao ili hladan zrak.

 

Tu je još i elektronika, ventili i sl., no ovo je dvoje osnova za rad. Jedinice mogu biti smještene na podu ili do poda, na zidu, pod plafonom, ugrađene u sami plafon ili zid, napravljene kao centralni sistem s razvodom preko kanala koji ispuhuju zrak u prostor kroz otvore. Bezbroj je varijanti koje će se sigurno uklopiti u svaki prostor.

 

Sam sistem radi na „struju“ koristeći energiju iz okoline i pritom ju štedeći.
Povijesne građevine, prvenstveno mislim na sakralne objekte, koje se nalaze u svom izvornom obliku, uglavnom koriste sisteme grijanja prostora i to preko radijatora, što sigurno nije najbolje rješenje.

Ovaj je princip najzastupljeniji iz jednostavnog razloga, jer je napravljen u vrijeme kada na raspolaganju nije bilo drugih sistema. Danas najčešće iz ekonomskih razloga, ali i nemogućnosti djelovanja u zaštićenim spomenicima sistemi ostaju kakvi su i bili.

 

Radijatori su spori u zagrijavanju prostora, ali je grijanje vrlo ugodno (za razliku od sistema puhanja), međutim kako bi se postigla željena temperatura, sistem treba pokrenuti dosta ranije, što dovodi do povećanja potrošnje energije.

Pojedini su objekti pokušali s ugradnjom podnog grijanja, što nikada nije pokrenuto, jer je u tom slučaju potrebno konstantno grijati prostor, što nema baš nekog smisla.

 

U nekoliko su objekata ugrađene klasične „klime“ i to je za prvu pomoć prihvatljivo, naime uvijek se uzima u obzir da će se ljudi zadržati relativno kratko pa, ukoliko su dobro odjeveni, grijanje im neće biti potrebno. Ipak, takvi se sistemi rijetko kada pale.

Većina povijesnih objekata u Zadru grije se radijatorima. Energane su u tim objektima uglavnom na loživo ulje, nekoliko ih je i na plin (UNP). Svi samostani, većina crkava i javnih objekata smještenih u povijesnim građevinama, griju se na taj način.

 

S vremenom, kako će se ti objekti obnavljati, poboljšat će se izolacija objekta, smanjiti potreba za toplinom, te će se i sistemi mijenjati prema bolje iskoristivim, čišćim i jeftinijim (mislim na potrošnju) sistemima, dok za sada radijator i loživo ulje ostaju najviše zastupljenima.


Grijanje povijesnih građevina ponajprije ovisi o činjenici je li objekt u izvornom stanju ili je riječ o obnovi, kao i koja je namjena objekta. Obnovljeni se objekti, poput Kneževe palače prilikom restauracije, ukoliko je to moguće, oslanjaju na moderna rješenja toplinske izolacije zidova, otvora i međukatnih konstrukcija.


Sama namjena objekta obnovom poprima nove aspekte, a tom prilikom dobiva i više rasvjetnih tijela, koriste se i različita tehnička pomagala (ozvučenje, pojačala, scenski efekti i sl.), koja energetsku bilancu pomiču prema „toplome“.

Kad se sve navedeno uzme u obzir i pridoda broj ljudi koji posjećuju objekt te njihov razlog dolaska (koncerti, vjenčanja, priredbe i sl.) dolazi se do potpuno novog izračuna potrebne energije za grijanje u zimsko doba i hlađenje ljeti.

 

U takvim građevinama popunjenost prostora oscilira, zbog čega je bitno da se u situacijama kada nema korisnika grijanje može smanjiti, a u slučaju potrebe vrlo brzo zagrijati prostor. Kada se pridoda i potreba za hlađenjem istih prostorija, onda se rješnje uglavnom pronalazi u sistemima koji ispuhuju topao ili hladan zrak.

Obično su to dizalice topline koje griju ili hlade vodu koja cirkulira u sistemu ventilokonvektora ili VRV sistemi na plin.
Sama predaja toplog ili hladnog zraka je ista i vrši se putem uređaja koji se sastoje od izmjenjivača kroz koji prolazi medij (voda ili plin) i ventilatora koji puše preko toga ispuhujući u prostor topao ili hladan zrak.

 

Tu je još i elektronika, ventili i sl., no ovo je dvoje osnova za rad. Jedinice mogu biti smještene na podu ili do poda, na zidu, pod plafonom, ugrađene u sami plafon ili zid, napravljene kao centralni sistem s razvodom preko kanala koji ispuhuju zrak u prostor kroz otvore. Bezbroj je varijanti koje će se sigurno uklopiti u svaki prostor.

 

Sam sistem radi na „struju“ koristeći energiju iz okoline i pritom ju štedeći.
Povijesne građevine, prvenstveno mislim na sakralne objekte, koje se nalaze u svom izvornom obliku, uglavnom koriste sisteme grijanja prostora i to preko radijatora, što sigurno nije najbolje rješenje.

Ovaj je princip najzastupljeniji iz jednostavnog razloga, jer je napravljen u vrijeme kada na raspolaganju nije bilo drugih sistema. Danas najčešće iz ekonomskih razloga, ali i nemogućnosti djelovanja u zaštićenim spomenicima sistemi ostaju kakvi su i bili.

 

Radijatori su spori u zagrijavanju prostora, ali je grijanje vrlo ugodno (za razliku od sistema puhanja), međutim kako bi se postigla željena temperatura, sistem treba pokrenuti dosta ranije, što dovodi do povećanja potrošnje energije.

Pojedini su objekti pokušali s ugradnjom podnog grijanja, što nikada nije pokrenuto, jer je u tom slučaju potrebno konstantno grijati prostor, što nema baš nekog smisla.

 

U nekoliko su objekata ugrađene klasične „klime“ i to je za prvu pomoć prihvatljivo, naime uvijek se uzima u obzir da će se ljudi zadržati relativno kratko pa, ukoliko su dobro odjeveni, grijanje im neće biti potrebno. Ipak, takvi se sistemi rijetko kada pale.

Većina povijesnih objekata u Zadru grije se radijatorima. Energane su u tim objektima uglavnom na loživo ulje, nekoliko ih je i na plin (UNP). Svi samostani, većina crkava i javnih objekata smještenih u povijesnim građevinama, griju se na taj način.

 

S vremenom, kako će se ti objekti obnavljati, poboljšat će se izolacija objekta, smanjiti potreba za toplinom, te će se i sistemi mijenjati prema bolje iskoristivim, čišćim i jeftinijim (mislim na potrošnju) sistemima, dok za sada radijator i loživo ulje ostaju najviše zastupljenima.


gzd Grijanje povijesnih građevina na primjeru zadarske baštine