Renzo Piano, arhitekt internacionalne reputacije, autor arhitektonskog i parkovnog kompleksa grčke fondacije i kulturnog centra Stavros Niarchos. Njegova poruka da gradi za budućnost, odnosi se na tehnologije koje su nam dostupne danas, ali čije se djelovanje odražava na budućnost u širem smislu riječi. Potvrda ove ideje je i činjenica kako se njegovo djelo - kompleks kojeg čine povezane građevine opere i nacionalne biblioteke, fondacije Stavros Niarchos - okrunilo platinastim LEED certifikatom.
Nakon pobjede na internacionalnom natječaju 2008.godine, pet godina kasnije, započela je gradnja SNFCC centra, koja je završena u ljeto 2016. Smješten u zaljevu Faliru, na jugu Atene, centar se nalazi na osi, na čijem se drugom kraju uzdiže Akropola. Nova i stara arhitektura stoje u svojevrsnom kontrapunktu, gdje se novo zdanje dvostruko nižom visinom, klanja najznačajnijem povijesnom spomeniku svjetske kulturne i arhitektonske baštine.
U tom kontekstu, gdje se povijest i sadašnjost nalaze na dva kraja imaginarne krivulje, poveznicu s morem čini 400 m dugo, plitko jezero napunjeno morskom vodom, koje se longitudinalno proteže duž cijelog Kulturnog centra.
Kompleks koji se sastoji od građevina Nacionalne biblioteke i Opere, nalazi se unutar parka veličine 210 tisuća četvornih metara, koji se jednim dijelom umjetnom kosinom uspinje do krova biblioteke, gdje postaje ozelenjeni krov, koji se nastavlja iznad Agore, u terasu-vidikovac iznad Opere, 32 metra iznad tla.
Krovni vrt, kao i okolni park, zasađeni su autohtonom mediteranskom florom: borovima i maslinama, ali i aromatičnim biljem poput origana, lavande, timijana i ružmarina, te brojnim dekorativnim travama. Sunca u Grčkoj ima u izobilju, ali ne i kiše, stoga se za navodnjavanje parka koristi kišnica.
Energetski iznimno pažljivo projektirana građevina, sastoji se od tri staklena kubusa. Uz već spomenutu Biblioteku i Operu, srednji je kubus prostor za okupljanje i komunikaciju, koji je po tradiciji nazvan jednostavno agora što na grčkom znači trg.
Staklo je, kao svestran i prilagodljiv građevinski materijal, poznat od davnina. Razvojem novih tehnologija proizvodnje velikih formata, kao i načina pričvršćenja na nosivu konstrukciju, staklo se nametnulo kao imperativ na prestižnim javnim, ali i privatnim građevinama. Pojavom high-tech arhitekture kasnih 70-ih 20. stoljeća, ekspanzija kasnog modernizma traje do danas. Staklene su plohe vremenom dobivale sve veće dimenzije, u sustavima strukturalnih i polustrukturalnih fasada.
U suvremenoj arhitekturi staklo ne pruža samo estetsku, već ima i toplinsku ulogu. Nisko zimsko sunce seže kroz staklo duboko u prostor, čime doprinosi pasivnim energetskim dobitcima zimi. Fotonaponske ćelije mogu se aplicirati direktno na staklene plohe, čime se po potrebi dobiva djelomična zasjena u prostoru i smanjuje transparentnost u npr. zoni parapeta.
Dvostruka ovojnica zgrade, kao što je to na zgradi Opere i Biblioteke u Ateni, doprinosi hlađenju osnovne jezgre od betona. Direktna se sunčeva toplina reflektira od staklene površine, dok se, dio topline provedene kroz višeslojno ostakljenje ventilira kroz visoke zračne prostore.
Uz sustave hlađenja i grijanja, u kompleksu je ugrađeno preko 200 tisuća četvornih metara toplinskih izolacija, koje bitno utječu na smanjenu potrošnju energenata za grijanje i hlađenje. Činjenica kako su Fibran toplinske izolacije (XPS i kamena vuna) proizvedene lokalno, čime je smanjen udio transporta u cijeni i energetskom otisku građevnih materijala, također je doprinijela visokoj ocjeni LEED certifikata.
Prisilna ventilacija pokreće se električnom energijom vlastite proizvodnje. Osim praktične koristi, ovo je i kulturna poruka zgrade koja troši energiju od isključivo obnovljivih izvora. Krov veličine 100 x 100 četvornih metara, pokriven foto naponskim ćelijama, proizvodi 2,5 megavata električne energije, koja je dostatna za potrebe cijelog kompleksa. U sjeni tog lebdećeg krova nalazi se šetnica - vidikovac, javno dostupan prostor, te ostakljena čitaonica.
Čitav je kompleks i simbolično nazvan svjetionikom. U sprezi kulturne funkcije i cjelokupnog konteksta, ova je građevina svjetionik u svakom smislu. Građena za budućnost, prema najnovijim standardima energetske, tehnološke, ali i estetske i kulturne graditeljske baštine, poput dragulja sjaji na suncu toplog Mediterana.
“Sve je napravljeno na vrlo mudar, vrlo održiv način”, istaknuo je u jednom od razgovora Renzo Piano s vidljivim ponosom.
Tvrtka Fibran ponosna je na svoj doprinos ovom projektu, ne samo kroz kubike ugrađenog materijala, nego i činjenicu kako toplinske izolacije danas sve više dobivaju na značaju u uštedi toplinske energije. Premda klimatski različite, arhitekture kontinentalnih regija i onih na Mediteranu, imaju zajednički nazivnik - u kvalitetno toplinski izoliranim građevinama omogućiti ugodniji boravak i ljeti i zimi. Pri tome ne štedimo samo u vlastitom džepu, nego se ponašamo i ekološki osviješteno.
U tom kontekstu, gdje se povijest i sadašnjost nalaze na dva kraja imaginarne krivulje, poveznicu s morem čini 400 m dugo, plitko jezero napunjeno morskom vodom, koje se longitudinalno proteže duž cijelog Kulturnog centra.
Kompleks koji se sastoji od građevina Nacionalne biblioteke i Opere, nalazi se unutar parka veličine 210 tisuća četvornih metara, koji se jednim dijelom umjetnom kosinom uspinje do krova biblioteke, gdje postaje ozelenjeni krov, koji se nastavlja iznad Agore, u terasu-vidikovac iznad Opere, 32 metra iznad tla.
Krovni vrt, kao i okolni park, zasađeni su autohtonom mediteranskom florom: borovima i maslinama, ali i aromatičnim biljem poput origana, lavande, timijana i ružmarina, te brojnim dekorativnim travama. Sunca u Grčkoj ima u izobilju, ali ne i kiše, stoga se za navodnjavanje parka koristi kišnica.
Energetski iznimno pažljivo projektirana građevina, sastoji se od tri staklena kubusa. Uz već spomenutu Biblioteku i Operu, srednji je kubus prostor za okupljanje i komunikaciju, koji je po tradiciji nazvan jednostavno agora što na grčkom znači trg.
Staklo je, kao svestran i prilagodljiv građevinski materijal, poznat od davnina. Razvojem novih tehnologija proizvodnje velikih formata, kao i načina pričvršćenja na nosivu konstrukciju, staklo se nametnulo kao imperativ na prestižnim javnim, ali i privatnim građevinama. Pojavom high-tech arhitekture kasnih 70-ih 20. stoljeća, ekspanzija kasnog modernizma traje do danas. Staklene su plohe vremenom dobivale sve veće dimenzije, u sustavima strukturalnih i polustrukturalnih fasada.
U suvremenoj arhitekturi staklo ne pruža samo estetsku, već ima i toplinsku ulogu. Nisko zimsko sunce seže kroz staklo duboko u prostor, čime doprinosi pasivnim energetskim dobitcima zimi. Fotonaponske ćelije mogu se aplicirati direktno na staklene plohe, čime se po potrebi dobiva djelomična zasjena u prostoru i smanjuje transparentnost u npr. zoni parapeta.
Dvostruka ovojnica zgrade, kao što je to na zgradi Opere i Biblioteke u Ateni, doprinosi hlađenju osnovne jezgre od betona. Direktna se sunčeva toplina reflektira od staklene površine, dok se, dio topline provedene kroz višeslojno ostakljenje ventilira kroz visoke zračne prostore.
Uz sustave hlađenja i grijanja, u kompleksu je ugrađeno preko 200 tisuća četvornih metara toplinskih izolacija, koje bitno utječu na smanjenu potrošnju energenata za grijanje i hlađenje. Činjenica kako su Fibran toplinske izolacije (XPS i kamena vuna) proizvedene lokalno, čime je smanjen udio transporta u cijeni i energetskom otisku građevnih materijala, također je doprinijela visokoj ocjeni LEED certifikata.
Prisilna ventilacija pokreće se električnom energijom vlastite proizvodnje. Osim praktične koristi, ovo je i kulturna poruka zgrade koja troši energiju od isključivo obnovljivih izvora. Krov veličine 100 x 100 četvornih metara, pokriven foto naponskim ćelijama, proizvodi 2,5 megavata električne energije, koja je dostatna za potrebe cijelog kompleksa. U sjeni tog lebdećeg krova nalazi se šetnica - vidikovac, javno dostupan prostor, te ostakljena čitaonica.
Čitav je kompleks i simbolično nazvan svjetionikom. U sprezi kulturne funkcije i cjelokupnog konteksta, ova je građevina svjetionik u svakom smislu. Građena za budućnost, prema najnovijim standardima energetske, tehnološke, ali i estetske i kulturne graditeljske baštine, poput dragulja sjaji na suncu toplog Mediterana.
“Sve je napravljeno na vrlo mudar, vrlo održiv način”, istaknuo je u jednom od razgovora Renzo Piano s vidljivim ponosom.
Tvrtka Fibran ponosna je na svoj doprinos ovom projektu, ne samo kroz kubike ugrađenog materijala, nego i činjenicu kako toplinske izolacije danas sve više dobivaju na značaju u uštedi toplinske energije. Premda klimatski različite, arhitekture kontinentalnih regija i onih na Mediteranu, imaju zajednički nazivnik - u kvalitetno toplinski izoliranim građevinama omogućiti ugodniji boravak i ljeti i zimi. Pri tome ne štedimo samo u vlastitom džepu, nego se ponašamo i ekološki osviješteno.
