U petak, 29. siječnja 2016. u 18 sati u izložbenom prostoru Državnog arhiva u Zadru otvara se izložba Continuity of Modernity.
Izložba Continuity of Modernity predstavlja presjek hrvatske arhitekture od razdoblja Moderne do 2010 godine. Prvi put je prikazana 2007. godine u Beču, a tijekom godina je dopunjavana i prikazivana u brojnim europskim gradovima – Amsterdam, Ankara, Barcelona, Beograd, Bukurešt, Kotor, London, Madrid, Maribor, Novi Sad, Pamplona, Pečuh, Piran, Podgorica, Rijeka, Sarajevo, Skopje, Vaduz. Svoj put promoviranja arhitekture izložba je nastavila u Zagrebu u Oris Kući arhitekture gdje je provela ljeto 2015., a sada je došla i u Zadar gdje želimo omogućiti publici još jedan susret s najboljim djelima hrvatske arhitekture 20. i početka 21. stoljeća.
Presjek je to valorizirane arhitekture hrvatskih gradova kroz vremenske periode 30-tih, 50-tih i 60-tih te suvremene hrvatske arhitekture od 90-tih godina do danas.
Otvorenje izložbe održat će se uz prigodni domjenak u petak, 29. siječnja 2016. u 18 sati, a izložba će biti otvorena do 12. veljače 2016. (od 10h-13h i od 16h-19h) Ulaz je slobodan.
Zahvaljujemo se našim članovima Marinu Bukulinu, Krešimiru Damjanoviću, Radi Gregovu i Matiji Huzjaku koji su pomogli postaviti ovu izložbu.
Kontinuitet modernosti/Continuity of Modernity
Hrvatska arhitektura tijekom zadnjih godina izaziva određenu međunarodnu pozornost pri čemu su najviše eksponirane pojedine recentne realizacije sve prisutnije u stručnim medijima. Usprkos tom interesu, hrvatska moderna arhitektura nije upisana u dominantni diskurs povijesti svjetske arhitekture, razmjerno je nepoznata, a njen kulturni status se tek postepeno počinje ocrtavati kroz nove kritičke interpretacije jedne rubne, ali pregnantne i specifične sredine. Pozicija pograničja između „istoka“ i „zapada“ omogućila je određenu asimilaciju i razmjenu znanja i iskustava sa internacionalnim centrima, ali je uvjetovala i znatne, ponekad anksiozne napore cjelokupne hrvatske kulture da se oblikuje vlastita autentičnost. Tako hrvatsku arhitekturu 20. i 21. obilježava poticajna napetost između reinterpretacije internacionalnih modela i nastojanja da se nastavi sa izgradnjom lokalnog, ali otvorenog kulturnog identiteta. Pri tome, hrvatska arhitektura je ostvarila značajan modernizacijski doprinos društvenoj stvarnosti i zaslužuje pozornost kao praksa koja uspijevala uskladiti konceptualni integritet discipline sa turbulentnim socio-političkim datostima i znatnim oscilacijama raspoloživih ekonomsko-tehničkih resursa.
Hrvatska je tijekom 20. stoljeća prošla kroz 4 države (Austro-Ugarska monarhija; Kraljevina Jugoslavija, marionetska Nezavisna država Hrvatska, Socijalistička Jugoslavija te samostalna Republika Hrvatska) i 3 ekonomsko-politička sustava (ustavna monarhija, socijalistička federacija, parlamentarna demokracija) što je utjecalo na na trajnu nestabilnost društvenog konteksta i nedovršenost modernizacijskih procesa. U tom smislu, povijest Hrvatske je povijest diskontinuiteta i napora da se traume tih diskontinuiteta prevladaju. Unatoč nestabilnosti i radikalnim društvenim prevratima, važno je ustanoviti vitalnost i metodološku prilagodljivost arhitektonske discipline koja je uspjela premostiti lomove i promjene u dominantnim društvenim paradigmama. Svakako, hrvatsko graditeljstvo baštini bogatu, naročito mediteransku urbanu tradiciju još od antičkih vremena, kao što je i utjecaj različitih kulturnih centara bio pogodan za razvoj arhitektonske misli. No, jednako je važna sposobnost lokalnih arhitektonskih praksi da pragmatično apsorbiraju djelovanje različitih ideologija i da zatim te često kontradiktorne zahtjeve artikuliraju u konzistentne graditeljske projekte i rezultate. Iz tog razloga, čitljiv je kontinuitet modernosti i aktualnosti arhitektonskih istraživanja pri čemu su uvjeti u kojima su se ta istraživanja razvijala utjecala na njihovo mjerilo ali ne i na istraživačku ambiciju, od obiteljskih kuća do velikih urbanističkih zahvata.
Upravo je pronalaženje zajedničkog jezika sa različitim ekonomskim ili političkim elitama važna sastavnica održavanja kontinuiteta hrvatske arhitekture, ali i njene „avangardnosti“ koja se ne očituje nužno u stilu ili izrazu, nego u sposobnosti da se arhitektura prakticira kao operativni eksperiment urbanog razvoja. Tako je hrvatska arhitektura bila aktivni protagnost ključnih društvenih zbivanja i u funkcionanom i u siboličkom smislu. Arhitektura je tijekom 30-ih godina dvadesetog stoljeća sa jačanjem industrijalizacije sudjelovala u formiranju modernog urbanog identiteta ali i stvaranju prostornog okvira za sve snažniju građansku klasu. U isto vrijeme je inzistirala na socijalnom angažmanu jer je politička pozicija većine arhitekata, uglavnom sa iskustvom rada kod tada vodećih svjetskih majstora – od Loosa do LeCorbusiera, bila progresivno i lijevo orijentirana. Kroz proces urbanizacije i savezništvo visokog modernizma i socijalističkog projekta 50-ih i 60-ih arhitektura se istaknula kao jedna od vodećih kulturno-tehničkih disciplina i važan simbolički reprezent izgradnje „novog društva“ s ambicijom dosezanja utopijskog horizonta. Nakon osamostaljivanja 1991. napredna arhitektonska scena uspijeva uspostaviti kritički odnos prema tranzicijskim i post-tranzicijskim okolnostima, pronaći nove metode djelovanja u dereguliranom okolišu, te aktualizirati iskustvo modernosti sukladno suvremenim tendencijama.
Kao rezultat opisanih procesa, na malom teritoriju Hrvatske nalazi se razmjerno velika gustoća kvalitetnih arhitektonskih realizacija čija je zajednička odrednica modernizacijska ambicija koja je vezana za vrlo različite izvore: od reprezentacije političke moći do podizanja socijalnog standarda. Izložba prikazuje pojedinačne istaknute gradnje s namjerom da se predstave posebno kreativni periodi i koncepti unutar jedne plodne arhitektonske scene čije su prakse ispunjavale i još uvijek ispunjavaju ulogu „avangarde“ koja je korak ispred realne razine razvijenosti i modernosti hrvatskog društva. Upravo u tom specifičnom optimizmu i upornosti da se arhitektonska disciplina apostrofira kao aktivni kulturni ali i politički subjekt treba tražiti relevantnost prikazanih projekata.
Autor/izvor/UHA/ZDA